Infracrvena fotografija

Look deep into nature, and then you will understand everything better.” ~Albert Einstein

IMG_0863-Edit-Edit
“Sarajevo u infracrvenom” (snimio: Alan Ćatović)

Infracrvena fotografija je praktično fotografisanje “topline” koju nam Sunce šalje. Estetika oku nevidljivog privlači mnoge fotografe, da koristeći klasičnu fotografsku opremu kreiraju nove svijetove iz ovog koji nas okružuje. Snimanjem u IC području ući ćete u jedan novi svijet. Put kojim krenete neće biti bez teškoća, ali će vrijediti kada vidite konačan rezultat. Krenimo redom, od samog pojma svjetlosti.

Elektromagnetno zračenje i boje koje vidimo

Elektromagnetno zračenje je kombinacija oscilirajućeg električnog i magnetnog polja koji zajedno putuju kroz prostor u obliku međusobno okomitih talasa. Čestice koje prenose elektromagnetno zračenje su fotoni, energetski paketi (kvanti) određene frekvencije. Fotoni se smatraju dijelom kao čestica, dijelom kao talas.

Osobine zbog kojih se foton ponaša kao čestica se mogu primjetiti u fotoelektričnom efektu (proces kod kojeg djelovanjem elektromagnetnog zračenja dovoljno kratke talasne dužine dolazi do izbijanja elektrona iz obasjanog materijala, obično metala), dok su osobine zbog kojih se smatra kao talas primjetne kroz difrakciju (pojava koja nastaje zbog skretanja talasa iza ruba prepreke na koju talasi naiđu) i interferenciju (međudjelovanje dva ili više talasa, obično iste talasne dužine, koji istodobno prolaze kroz isti prostor) svjetla kroz otvor.

Osobine elektromagnetnog zračenja zavise od njegove talasne dužine. Cijeli opseg talasnih dužina naziva se elektromagnetni spektar i on obuhvata gama zračenje, rendgensko zračenje, ultraljubičasto zračenje, vidljivu svjetlost, infracrveno zračenje, mikrotalasno zračenje i radiotalase.


Talasne dužine elektromagnetnog talasa
(izvor: wikipedia)

Elektromagnetni talasi posjeduju određenu visinu (amplituda), sa određenim brojem talasa u vremenskoj jedinici (frekvencija) i sa karakterističnom brzinom. Udaljenost između talasa je talasna dužina. Talasi niske energije imaju veće talasne dužine (npr. radio talasi), i obrnuto (gama zračenje, UV zračenje). Talasi većih energija su opasni za čovjeka (npr. gama talasi koji mogu oštetiti DNK ljudske ćelije zbog visoke energije koju imaju).

Na našu sreću, atmosfera Zemlje blokira većinu štetnog zračenja za ljude, a djelimično propušta IC i UV zračenje. Potpuno je transparentna za vidljivi dio spektra i veliki dio radio spektra.

Brzina elektromagnetnog talasa je jednostavno brzina svjetlosti (299792 km/s u vakuumu) koja nam je poznata, a različite talasne dužine svjetlosti manifestuju nam se kao različite boje.

Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku. Prijevod riječi fotografija dolazi od grčke riječi svjetlopis ili pisanje svjetlom. Svjetlost nastaje kretanjem električnih naboja u elektromagnetskom polju gdje atom odašilje svjetlost uz pomoć elektrona koji je potaknut dodatnom energijom izvana (npr. velikim temperaturama kao što je slučaj u jezgrama zvijezde).

Bijela svjetlost sastavljena je od kontinuiranog niza svih boja vidljivog spektra. Boja nekog tijela nastaje refleksijom boje koje tijelo reflektira kada je osvijetljeno bijelom svjetlošću; boja zavisi od frekvencije reflektiranog zračenja. Bijela površina je ona koja u jednakoj mjeri reflektira sva talasna područja bijele svjetlosti. Crna površina je ona koja u potpunosti apsorbira bijelu svjetlost. Siva površina u jednakoj mjeri reflektira sva talasna područja bijele svjetlosti, ali ih i djelomično apsorbira.

Pošto svjetlost manje energije ima manju frekvenciju, ali veću talasnu dužinu, a ona s više energije ima veću frekvenciju, i manju talasnu dužinu, to  znači da IC zračenje ima veću talasnu dužinu, a manju energiju nego npr. UV zračenje.

Kraće se talasne dužine učinkovitije raspršuju po zraku nego veće talasne dužine zbog čega je nebo plavo. Dok Sunce zrači najviše energije u vidljivom dijelu spektra, “hladnija” zvijezda npr. emitira svjetlost većinom u infracrvenom dijelu spektra.

Vegetacija upija crvenu i plavu svjetlost, a reflektuje zelenu, pa zato biljke izgledaju zeleno. Materija koja upija plavo, a reflektira crveno izgleda crveno, ona koja upija crvenu svjetlost, a reflektira plavu je plava, a koja podjednako reflektira svjetlost u svim bojama je bijela ili crna ili siva. Crno i bijelo su u osnovi isto, a razlika je samo u količini reflektirane svjetlosti, a ne u njihovoj boji. Sve boje koje vidimo na Zemlji i drugdje su samo pitanje koje se talasne dužine Sunčeve svjetlosti najbolje reflektiraju. Uz pomoć IC svjetlosti, vidimo bijele i crne predmete. Bijeli predmeti su oni koji reflektiraju IC talasne dužine, a crni one koje apsorbiraju IC talasne dužine.

Na donoj slici se vidi udio reflektovanog svjetla od različitih materijala na različitim  bojama (talasne dužine). Visina krivulja lijevo od 600 nm pokazuje koliko su svijetli ovi materijali u vidljivom svjetlu; desno od 700 nm – koliko su svijetli u infracrvenom pojasu. Najznačajnija razlika između vidljivog i infracrvenog spektra je u slučaju lišća: ono  postaje vrlo svijetlo u infracrvenom području.

Udio reflektovanog svjetla od različitih materijala na različitim  bojama (talasne dužine)(Izvor: Kevin Frankel at al., Concealment Of The Warfighter’s Equipment Through Enhanced Polymer Technology, 24th Army Science Conference Proceedings, Orlando, FL, 2004)

Ljudi i većina živog svijeta na Zemlji vide samo uski dio elektromagnetnog spektra (nama poznatog kao svjetlost) zato što Sunce ima maksimalni intenzitet zračenja upravo u tom dijelu spektra. Naše oči su evoluirale tako da maksimalno iskoriste sunčevu svjetlost. Površinska temperatura Sunca T = 5770K odgovara maksimumu zračenja pri 550 nm. Dijelovi elektromagnetnog spektra koje ne vidimo (rendgenski zraci, gama zračenje, IC talasi, UV talasi, radio talasi) su sakriveni od nas jer osciluju prevelikim ili premalim brzinama da bi ih receptori u našem oku mogli detektovati.

Naše tijelo ima prosječnu temperaturu od oko 310 K, što znači da zračenje našeg tijela ima maksimum u infracrvenom dijelu elektromagnetnog spektra. Mi druge ljude vidimo samo zbog toga što oni reflektuju vidljivu svjetlost. Ako ugasimo sva svjetla u sobi, sve postaje crno. Ne možemo vidjeti druge ljude jer ljudi ne zrače u vidljivom dijelu spektra, već pri svojoj temperaturi od oko 310 K emituju u infracrvenom području. Upalite infracrvenu kameru i vidjećete ljude kako zrače jako upravo u IC području spektra. Maksimum emisije zračenja ljudi je pri talasnim dužinama od 0,001 cm. Luminozitet čovjeka (po cijeloj površini) može se odrediti na osnovu Stefan-Bolzmanovog zakona i iznosi oko 1000W.

 

O infracrvenoj fotografiji

Iako se talasna dužina IC svjetlosti prostire od oko 700 nm  pa sve do 1000 µm, nas zanima ona bliska od oko 700 pa negdje do 900 nm, koju naši senzori aparata mogu zabilježiti. Za sve one koji se pitaju da li bi na ovaj način mogli zabilježiti recimo toplinu ljudskog tijela ili energiju emitiranu iz drugih izvora, odgovor je ne. Naime, ljudsko tijelo emitira IC zračenje na talasnim dužinama od oko 10 µm, što je daleko iznad onoga što senzor aparata može zabilježiti. Ono što mi fotografišemo je u biti reflektiranje IC svjetlosti Sunca od objekata na Zemlji. Dakle, potpuno isto kao i u klasičnoj fotografiji, samo što ovdje bilježimo svjetlo koje naše oči ne vide. Iako se toplina koju mi osjećamo kao takvu prostire na puno više talasnih dužina, možemo reći da je IC fotografija i fotografisanje topline koje nam šalje Sunce.

Od pejzaža, portreta, arhitekture, upotrebom ove tehnike slike su “bajkovitije” i ljudima zanimljivije. Za kreiranje IC fotografije potrebno je solidno poznavanje vlastitog foto-aparata, bazično poznavanje zakona fizike i osnovno znanje u programima poput Lightroom-a i Photoshop-a.

Historijat

Začetnik infracrvene fotografije je bio Robert William Wood, fizičar i izumitelj u području optike gdje je proučavao uticaj UV i IR zračenja. Prva infracrvena fotografija pojavila se 1910. godine u The Century Magazine, a snimio ju je upravo Wood. On svoje infracrvene fotografije objavljuje u časopisu Royal Photographic Society Jurnal, a tema fotografija bio je pejzaž. Kasnije Wood snima na eksperimentalnom filmu koji je zahtijevao vrlo dugačke ekspozicije. Prije 1910. god. infracrvena fotografija nije bila izvediva jer (srebrohalogenidna) emulzija nije bila osjetljiva na infracrvene talasne dužine bez dodatka boje koja je osjetljiva na infracrveno svjetlo.

Po Wood-u se neobičan efekt koji nastaje u IC fotografiji naziva “Wood-ov efekt”. Takvim efektom se postiže stvaranje “sanjivih/bajkovitih/mističnih” fotografija na kojima sva zelena boja postaje bijela, a osim promjene boje zelenog lišća na stablima postiže se i tamnoća i (donekle) zamagljenost neba (zbog smanjenja Rayleigh-ovog raspršenja i Mie-ovog raspršenja). Takođe, voda slabo reflektuje IC zračenje, pa će uglavnom izgledati tamna na IC snimcima. U ovakvim portretnim fotografijama lica će izgledati bijelije i nježnije (zbog upijanja dijela IC zračenja), a oči tamnije.

Dosta IC fotografija sa pejzažima su nastale u Italiji 1911. god., a Mess je snimio nekoliko ovakvih fotografija 1910. god u Portugalu. Infracrvene fotografske ploče su proizvedene u SAD-u tokom Prvog Svjetskog rata za spektroskopsku analizu, a infracrvena senzibilizirana bojila su se koristila pri istraživanju penetracija sumaglice u aero-fotografiji. Nakon 1930. godine Kodak, ali i ostali proizvođači proizvode nove emulzije koje se koriste u astronomiji. Times je objavljivao aero-fotografije koje su snimane uz pomoć Ilford infracrvenog filma. Od 1937. godine 33 vrste infracrvenog filma su proizvodili različiti proizvođači od kojih su poznatiji Agfa, Kodak i Ilford. Prvi film u boji za infracrvenu fotografiju pojavljuje se 1942. godine, a na tržište ga lansira tvrtka Kodak pod nazivom Ektachrome Aero Film. U 1960-tim infracrvena fotografija se pojavljuje na omotima albuma poznatih izvođača (npr. Frank Zappa) jer su takve vrste fotografije proizvodile “psihodeličan” efekt.

Digitalna IC fotografija

Svaki fotograf ima svoje metode pomoću kojih snima infracrvene fotografije. Za početak, bitna je vrsta fotoaparata; poželjno bi bilo koristiti DSLR koji sadrže CCD ili CMOS senzore. Super CCD SR II bi bio najbolji izbor jer je osjetljiv na više talasnih dužina (najviše na UV i IC svjetlost), zbog čega se koristi npr. u forenzici (Fujifilm FinePix S3 Pro UVIR).

Generalno, senzori digitalnih fotoaparata su različito osjetljivi na infracrvenu svjetlost. CCD senzori imaju puno veću osjetljivost nego ljudsko oko koje registrira talasne dužine samo u vidljivom dijelu spektra, 400-700 nm. Određeni filmovi mogu registrirati i dio infacrvenog dijela spektra (blisko infracrveno, 0,7-0,9 μm) dok CCD senzori imaju sposobnost registracije zračenja od rendgenskog do infracrvenog (sa određenim gubicima u ultraljubičastom području).

CCD i CMOS senzori su izrađeni od silicijuma, zbog čega im je osjetljivost na infracrvenu svjetlost otprilike jednaka, ali se razlikuju po veličini. Veći senzori imaju više prostora za apsorpciju fotona zbog čega je manji šum i veća osjetljivost na infracrvenu svjetlost.

Kojim aparatom snimati? To se može najjednostavnije testirati tako da se uzme neki daljinski upravljač i okrene prema aparatu; potom se fotografiše poznata crvena tačka (crveno svjetlo) kad je daljinski uključen i ako kao rezultat dobijemo svjetlo, to je znak da se tim aparatom mogu snimati i infracrvene fotografije, jer nije ugrađen filter koji to spriječava.

Ako se koristi DSRl aparati, jedan od metoda snimanja IC fotografija je da se na objektiv postavi IC filter (Hoya, Kolari, Tiffen, Heliopan, Kokin) koji blokira vidljivi dio spektra, a propušta „infracrveno”. Druga metoda za IC fotografiju je ukloniti infracrveni filter ispred senzora DSLR aparata i zamjeniti ga filterom koji blokira vidljivu svjetlost. U tom slučaju TTL (eng. Through The Lens – kroz leću) mjerenja rade, ali ne uvijek tačno zbog razlike refleksije između vidljive i IC svjetlosti.

Treći način je da se ukloni interni filter do senzora, bez postavljanja zamjenskog filtera. Tada se ne može adekvatno snimati dnevna fotografija, ali uz IC snimanje (uz postavljanje vanjskog IC filtera na objektiv), ovakvi aparati mogu se koristiti i u astrofotografiji. Tako sam ja uradio na svom Canon 1100D.

Nakon odabira opreme, treba znati postaviti određene postavke da bi IC fotografije bile što kvalitetnije. Prije svega treba ručno postaviti fokus. Za modificirane fotoaparate (u kojima je stavljen zamjenski IC filter do senzora) može se koristi autofokus aparata, ali ako se koristi samo filter koji se postavi na objektiv (nemodificiranog aparata) onda se prvo treba odrediti fokus bez filtera ili ga regulirati po postavkama fotoaparata (neki fotoaparati imaju crvenu točku uz pomoć koje se može odrediti fokus za IC svjetlo). Nakon određivanja fokusa se postavlja filter na objektiv (ako fotoaparat nije modificiran samo za IC). ISO broj zavisi od količine svjetlosti. Poželjno je postaviti ga na što manju vrijednost radi šuma (što su veće ekspozicije to je više šuma), ali ukoliko prilike ne dozvoljavaju može se podići do 400.

Određivanje “bijelog balansa” u IC fotografiji se radi na taj način da se modificirani fotoaparat ili fotoaparat s IC filterom usmjeri prema zelenoj površini (npr. trava), zbog toga što biljni svijet najviše reflektira IC svjetlost, te se nakon toga manualno postavlja bijeli balans (Custom white balance) u postavkama fotoaparata. Ovaj balans se može uraditi i kasnije u softveru (npr. Lightroom) jer snimate u RAW formatu.

Postavke ekspozicije se mogu vidjeti na histogramu DSLR fotoaparata; poželjan je ravnomjerno ispunjen histogram (sa blagim naginjanjem prema desnoj strani). Kod nemodificiranih aparata ekspozicija ide do reda nekoliko desetina sekundi, dok je kod modifikovanog (izvađen originalni interni IC filter ispred senzora) ekspozicija puno kraća (do 1-2 sekunde maksimalno).

Fotoaparat treba biti na stativu zbog duže ekspozicije, da ne bi došlo do zamućenja slike.

Neki objektivi će stvarati na sredini slike tzv. “hot spot” (svjetli krug u centru slike). Na objektivu Canon EF-S 18-55, f/3.5-5.6, npr.,  javlja se ova “hot spot” (“bijela tačka”). “Hot spot” se javlja kao rezultat unutrašnje refleksije u objektivu (tih tačaka nema u klasičnoj fotografiji). Premazi na objektivu, naime, nisu transparentni za IC talasne dužine.  Na sl. ispod se nalazi popis objektiva koji su pogodni za IC fotografiju. Da bi se što bolje moglo odrediti koliko je objektiv osjetljiv na “hot spot”, može se napravit mali test. Fotoaparatom se zumira bijela površina, i snimi; veća i oštra tačka će nastati što je manji otvor objektiva, a što je veći otvor tačka će biti manja i mutnija. Odnos tačke i otvora objektiva su obrnuto proporcionalni. Ja sam uočio da kada povećam maksimalno otvor blende (f2.8 na Tokini 11-16mm) – hot spot bude najmanja.

Clipboard02

Ovdje treba reći da dobri (skupi) objektivi za dnevnu svjetlost najčešće nisu dobri za IC snimanje, i često su vrlo jeftini objektivi odličan izbor za IC fotografiju.

Iako se uvijek može fotografisati u IC spektru, ipak ćemo najzanimljivije fotografije dobiti u vrijeme kad ima dovoljno sunčeve svjetlosti i, još bitnije, dovoljno biljne mase (lišća, trave) koja će reflektirati najviše IC svjetlosti. Znači ljeto!

Preporučujem da vam Sunce uvijek bude negdje iza leđa ili sa strane. Ne samo zato jer ćete dobiti kvalitetnije osvjetljenu scenu, nego će vam se desiti i manje svjetlih tačaka. Jer, ako vam je sunce vidljivo u objektivu ili vam je dosta okomito na osu objektiva, sigurno će doći do odbijanja svjetla od filtera do prednjeg elementa i nazad, i ako imate bilo kakve komadiće nećistoće na filteru ili objektivu, to će vam se prikazati i kao svijetle tačke preko kadra, što ćete u naknadnoj obradi prilično teško očistiti.

Filteri

Kako god da se odlučimo raditi IC fotografiju, trebat će nam filter koji će propustiti samo IC dio svjetlosti dok će blokirati ostalu vidljivu svjetlost. To su filteri tamno crvene boje, koji su gotovo tako tamni kao i ND filteri velike gustoće, no za razliku od njih u pravilu ne produžuju ekspoziciju za više od dva koraka blende. Naravno, ako se radi o senzoru koji nema filter koji blokira IC svjetlost. U pravilu ih ima dvije vrste.
– filteri koji propuštaju sve iznad 720 nm, a blokiraju sve ispod te vrijednosti
– filteri koji propuštaju sve iznad 900 nm, a blokiraju sve ispod te vrijednosti

4Primjeri efekata koje daju različiti filteri

Ja koristim prvi i preporučio bih ga za aparate koji nisu modificirani, a i za one koji jesu, jer ovi drugi su već blizu područja gdje senzori prestaju bilježiti svjetlost. Te filtere ćete naći pod engleskim nazivom “deep red”, tamno crveni. Navojni ili pločica, svejedno. Što vam je lakše ili jeftinije. Ja, recimo, koristim jeftini Zomei (30-tak KM) navojni 720nm filter.

Obrada slika

I infracrvena fotografija zahtijeva naknadnu  obradu u računarskom programu (Lightroom, Photoshop).

Prvo će se odrediti tonska korektura uz pomoć automatike ili ručno, zatim se kod ugađanja kanala postupa tako što se kod crvenog kanala crvena boja stavlja na „0“, a plava na „100“. Nakon toga prebacujemo se na plavi kanal i postavljamo vrijednosti: za crvenu boju „100“ , a za plavu „0“. To je tzv. miksanje kanala. Za efekat bijele vegetacije prepoučujem da se i za zeleni kanal uradi zamjena sa plavim.

Kod regulacije zasićenja boje preporučljivo je za crvenu i magenta boje vrijednosti postaviti na „0“, a kako bi plavo nebo dobilo nešto detalja, dobro bi bilo smanjiti svjetloću.

Na youtube ima mnogo tutorijala o obradi IC fotografija, i za početak možete početi sa OVIM.

Primjena IC fotografije

Infracrvena fotografija se koristi u različitim granama industrije, od “rata na droge” do otkrivanja novih zvijezda na nebu.

MEDICINA
U području medicine, IC fotografija je posebno korisna budući da koristi infracrveno zračenje koje može prodrijeti kroz kožu i na taj način otkriti probleme poput proširenih vena. Infracrveno zračenje se također koristi u stomoatologiji zbog lakšeg uočavanja (boljeg kontrasta) jer se caklina pokazuje tamnijom od dentina (materijal koji čini najveći dio zuba).
I druga područja medicine koriste infracrveno zračenje kako bi otkriti zdravstvene probleme . Neki primjeri uključuju otkrivanje:
1. Tumora dojke
2. Akutnih oboljenja abdomena
3. Oboljenja žlijezde štitnjače
4. Rane dijagnoze o težini opekotine
5. Bolesti perifernih živaca u udovima, itd.

VOJNA PRIMJENA
Infracrvena fotografija koristi se u vojne svrhe za niz zadataka. Jedan od primarnih načina primjene infracrvenih snimaka je za ciljanu eliminaciju protivnika. Ukoliko vojni helikopter leti iznad mete (kao što je npr. neka osoba ili zgrada ili bunker) koje su maskirane “mrtvim lišćem”, normalnim snimanjem će sistem meta biti teško uočiti zbog kamuflaže. Međutim, ukoliko helikopter može snimati infracrvenim filterom, prirodni krajolik koji okružuje metu će reflektovati infracrvenu svjetlost – prikazati je svijetlo bijelom bojom na monitoru dok će crno biti meta, jer “mrtvo lišće” ne odražava infracrveno svjetlo .
Također se koristi za pronalaženje farmi ilegalnih droga jednostavno iz zraka. Često se to koristi za biljke marihuane koje su skrivene unutar žitnih polja. Infracrvenim snimanjem slika jasno pokazuje biljku marihuane u drugoj boji u odnosu na žitno polje.

ASTRONOMIJA
Bez upotrebe infracrvenog zračenja mnogo objekata na nebu (oblaci čestica oko zvijezda, galaksije, međuzvjezdane molekule, hladne zvijezde, smeđi patuljci, planeti, itd) se ne bi vidjelo. Nepotrebno je trošiti riječi o tome koliko je snimanje u IC dijelu spektra doprinijelo razvoju astronomije i naše slike o svemiru u kojem živimo. Za više informacija, upućujem vas na moje knjige Naš svemir i Alhemičari univerzuma.


Snimak Jupitera u bliskom IC području. Na slici žuti oblaci pokazuju visoke oblake, crvena boja predstavlja niže oblake, a plava boja još niže oblake u atmosferi Jupitera  (izvor: Near Infrared Camera and Multi-Object Spectrometer (NICMOS), NASA)

UMJETNOST
Budući da se infracrvenim snimanjem može vidjeti ispod prvog premaza boje na platnu, na taj način se može otkriti detaljan prikaz premaza boje koji bi zauvijek ostali nevidljivi. Osim toga, na taj se način može otkriti jesu li umjetnička djela autentična i da li je umjetnik radio neke promjene na slici.

BIOLOGIJA
Zdravlje biljaka je izravno povezano sa refleksijom biljke u IC području. Naime, biljke reflektuju IC zračenje (hlorofil u biljkama apsorbuje UV i vidljivo zračenje, a reflektuje IC zračenje) i što više IC zračenja biljka reflektuje, to je biljka zdravija. Na ovaj način naučnici kreiraju vegetacijske indekse kako bi pratili opasnosti za biljke na Zemlji. NDVI je primjer ovoga.

IC biljke

Smatra se da su kod velikog broja biljojeda upravo zbog toga ko-evoluirale sposobnosti da vide u bliskom IC području. Drugim riječima, biljke signaliziraju potencijalnim oprašivačima (biljojedima): “Ja sam onaj kojeg želiš” specifičnim frekvencijama bliskog IC zračenja koje reflektuju.

Refleksija infracrvenog zračenja može se snimati satelitima, dopuštajući naučnicima da proučavaju vegetaciju iz svemira. Zdrava vegetacija apsorbira crvenu i crvenu svjetlost za fotosintezu i stvaranje hlorofila. Biljke sa više klorofila će reflektovati više blisko-infracrvenog zračenja nego nezdrave biljke. Dakle, analiziranjem spektra biljaka i apsorpcije i refleksije u vidljivim i infracrvenim talasnim dužinama može pružiti informacije o zdravlju i produktivnosti biljaka.

GEOLOGIJA
Podaci o IC zračenju također mogu pomoći u prepoznavanju vrsta stijena i tla. Donja slika područja Saline Valley u Kaliforniji napravljena je sa Advanced Spaceborne Thermal Emission and Reflection Radiometer (ASTER) na NASA-inom satelitu Terra.

Podaci ASTER-ovih vidljivih i infracrvenih zračenja na 0,81 μm, 0,56 μm i 66 μm su složeni u crvenoj, zelenoj i plavoj boji, stvarajući  sliku “lažne boje”. Vegetacija se pojavljuje kao crvena, snijeg i suha jezera su bijele boje, a izložene stijene su smeđe, sive, žute i plave. Boje u stijeni uglavnom odražavaju prisutnost minerala željeza i varijacije u albedu (solarna energija koja se reflektira s površine).

Podaci ASTER-ovih vidljivih i infracrvenih zračenja na 0,81 μm, 0,56 μm i 66 μm složeni u crvenoj, zelenoj i plavoj boji, stvarajući  sliku “lažne boje” (NASA)

Više mojih IC snimaka na LINKU.

Reference:

  1. http://www.wrotniak.net/photo/infrared/
  2. https://photographylife.com/infrared-photography-720nm-filter
  3. https://science.nasa.gov/ems/08_nearinfraredwaves
  4. https://fotografija.hr/infracrvena-fotografija-tehnika-efekt-ili-umijece-2/
  5. http://repro.grf.unizg.hr/media/download_gallery/Infracrvena%20fotografija.pdf
  6. http://fotoklub-cakovec.hr/wp/2012/11/infra-crvena-fotografija-i
  7. http://fotoklub-cakovec.hr/wp/2012/11/infra-crvena-fotografija-ii
  8. https://petapixel.com/2016/10/27/introduction-digital-infrared-photography/
  9. https://photographylife.com/introduction-to-infrared-photography
  10. https://digital-photography-school.com/how-to-do-surreal-digital-infrared-photography-without-expensive-gear-or-camera-conversions/
  11. https://www.pixsy.com/the-beginners-guide-to-infrared-photography/
  12. https://www.youtube.com/watch?v=ke8If0LXWQ0&feature=youtu.be
  13. https://www.youtube.com/watch?v=NnU_L3bf08A&feature=youtu.be
  14. https://www.youtube.com/watch?v=qS7hDAswjdg&feature=youtu.be
  15. https://www.youtube.com/watch?v=iiMWzqq0AS4&feature=youtu.be
  16. https://www.youtube.com/watch?v=ke8If0LXWQ0&feature=youtu.be

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s