Month: September 2017

“If he is infinitely good, what reason should we have to fear him? If he is infinitely wise, why should we have doubts concerning our future? If he knows all, why warn him of our needs and fatigue him with our prayers? If he is everywhere, why erect temples to him? If he is just, why fear that he will punish the creatures that he has filled with weaknesses? If grace does everything for them, what reason would he have for recompensing them? If he is all-powerful, how offend him, how resist him? If he is reasonable, how can he be angry at the blind, to whom he has given the liberty of being unreasonable? If he is immovable, by what right do we pretend to make him change his decrees? If he is inconceivable, why occupy ourselves with him? IF HE HAS SPOKEN, WHY IS THE UNIVERSE NOT CONVINCED?”
(Percy B. Shelley)

Esej “Vjerovanje slobodnog čovjeka” koji je napisao nobelovac (književnost, 1950) Bertrand Russell, Independent Review, 1903, reprint u Mysticism and Logic kao Chapter 3, W. W. Norton and Company, New York, 1929.), spada uistinu u jedan od književnih klasika o smislu života. Komentar na ovaj esej možete naći OVDJE.

Mefistofel je doktoru Faustu ispričao u njegovoj radnoj sobi priču o Stvaranju svijeta, i rekao:

“Beskrajne pohvale anđeoskih horova su postajale zamorne; zar on, uostalom, nije zaslužio njihovu pohvalu? Zar im nije pružio beskrajnu radost? Zar ne bi bilo zabavnije dobiti nezasluženu pohvalu, biti obožavan od onih koje si mučio? U sebi se nasmiješio, i odlučio da se izvede velika drama.

Tokom bezbroj godina vrela maglina se kovitlala besciljno svemirom. Napokon je počela da poprima oblik, od centralne mase otkinule su se planete, ohladile su se, ključala mora i užarene planine su se njihale i dizale, iz crnih masa oblaka vrele kiše su poplavile tu jedva stvrdnutu koru. I sada prva klica života nastaje u dubinama okeana i razvija se brzo u plodonosnoj toplini u ogromna stabla šuma, džinovske paprati, koje rastu iz vlažne plijesni, morska čudovišta se množe, bore i proždiru međusobno, zatim nestaju. A od čudovišta, kako se drama odvijala, nastao je čovjek, sa moći mišljenja, sa znanjem o dobru i zlu, i okrutnom žeđi za obožavanjem. I čovjek je shvatio da je svo ovo trajanje na ovom ludom, čudovišnom svijetu, na kojem se sve bori da ugrabi, pod bilo koju cijenu, nekoliko kratkih trenutaka života prije neumitnog zakona smrti. I čovjek reče: “postoji skrivena svrha, kad bismo je samo mogli proniknuti, i ta svrha je dobra; jer mi moramo poštovati nešto, a na vidljivom svijetu nema ništa što je vrijedno poštovanja!” I čovjek je stajao po strani te borbe, donijevši odluku da je bog predvidio da iz haosa bude stvorena harmonija, zahvaljujući ljudskom naporu. A kako je slijedio nagone koje mu je bog prenio od njegovih predaka, grabljivaca, on ih je nazvao grijehom i zamolio boga da mu oprosti. Ali on je sumnjao da li će mu se oprostiti sve dok nije izumio božansku svrhu po kojoj bi božiji gnjev bio umiren. I vidjevši da je sadašnost loša, pomislio je da će budućnost biti bolja. I zahvaljivao je bogu za snagu koja mu je omogućila da se odrekne čak i radosti koje su bile moguće. I bog se nasmiješio; i kad je vidio da je čovjek postigao savršenstvo u odricanju i obožavanju, poslao je drugo sunce nebom, koje je udarilo u sunce čovjeka i sve je opet postalo maglina.

“Da”, promrmljao je on, “bila je to dobra drama, još jedanput ću je izvesti.”

Takav je u osnovi, ali još besmisleniji i bez svrhe, svijet u koji nam je nauka dala uvid. U takvom svijetu, ako igdje, naši ideali od sada moraju naći prebivalište. Čovjek je proizvod uzroka koji nisu predvidjeli cilj koji će postići: njegovo porijeklo, njegov razvoj, njegova nadanja i strahovanja, njegove ljubavi i vjerovanja su samo rezultat slučajnog poretka atoma; nikakva vatra, ni herojstvo, ni intenzitet misli ili osjećanja ne može sačuvati život pojedinca nakon smrti; da su svi napori vijekova, sva odanost, sva inspiracija, sva bistrina ljudskog genija u punoj snazi predodređeni da nestanu u beskrajnoj smrti sunčevog sistema – i da cio hram čovjekovog dostignuća mora biti neizbježno sahranjen pod ruševinama svemira – sve ovo, iako se ne može sasvim osporiti, je ipak gotovo toliko sigurno, da se nikakva filozofija koja to odbacuje, ne može ponadati da će se održati. Samo unutar ovih istina, samo na čvrstim osnovama očajanja koje ne popušta, može se odsada nastamba duše bezbjedno izgrađivati.

Kako može, u jednom tako tuđem i nehumanom svijetu, tako slabo stvorenje kakvo je čovjek, očuvati svoje težnje nepomućenim? Čudna je misterija da je priroda, svemoćna, ali slijepa, u kružnom kretanju kroz stoljeća ambisima kosmosa, napokon proizvela dijete, koje je još uvijek podložno njenoj moći, ali obdareno vidom, saznanjem o dobru i zlu, sposobnošću da rasuđuje o svim postupcima svoje nepromišljene majke. Uprkos smrti, koja je znak i pečat roditeljske kontrole, čovjek je ipak slobodan da u toku svog kratkog vijeka, ispituje, kritikuje, da saznaje i da stvara u svojoj mašti. Ova sloboda pripada samo njemu, u svijetu koji on poznaje, i u tome leži njegova nadmoćnost nad neodoljivim silama koje kontrolišu njegov vanjski život.

Divljak, poput nas, živi pod teretom svoje nemoći pred silama prirode. Ali pošto on u sebi ne nalazi ništa što bi poštovao više od moći, on je voljan da se baci ničice pred svojim bogovima, a da se ne upita da li oni zaslužuju to obožavanje. Patetična je i užasna duga istorija okrutnosti i mučenja, degradacije i ljudskih žrtava, podnesenih u nadi da će se umiriti ljubomorni bogovi. Zacijelo, prestrašeni vjernik misli, da kad im se da ono što je najdragocjenije, njihova žudnja za krvlju mora biti utoljena, i neće više tražiti. Religija Moloha (fenički bog Sunca i blagostanja, te suše, bolesti i zla kojem su u religijskim obredima žrtvovana prvorođena djeca, jer se vjerovalo da pomaže u otklanjanju zla, razaranja i smrti) – kako se mogu generički nazvati takve vjere – je u biti puzava potčinjenost roba, koji se ne usuđuje, čak ni u svom srcu dozvoliti pomisao da njegov gospodar ne zaslužuje obožavanje. Pošto se još ne priznaje nezavisnost ideala, i sila se može slobodno obožavati i može primati neograničene izraze poštovanja, uprkos njenom samovoljnom nanošenju boli.

Ali postepeno, dok moralnost postaje smionija, počinje se osjećati zahtjev za idealnim svijetom. A obožavanje, ako neće da nestane, mora biti upućeno bogovima drugačijim od onih koje je stvorio divljak. Neki, mada osjećaju zahtjeve ideala, još uvijek će ih svjesno odbacivati, insistirajući da je gola sila vrijedna obožavanja. Takav je stav usađen u odgovor koji je Job čuo od boga, a koji mu je dat u vihoru: božanska moć i znanje se kočopere, ali nema ni nagovještaja o božanskoj dobroti. Takav je takođe, stav onih, u naše današnje doba, koji zasnivaju svoj moral na borbi za opstanak, tvrdeći da su oni koji prežive, u svakom slučaju najači. Ali drugi, koji se ne zadovoljavaju jednim odgovorom koji je tako odvratan moralnom osjećanju, usvojiće stanovište koje smo navikli da smatramo naročito religijskim, smatrajući, da je na neki skriveni način, svijet činjenica u stvari u skladu sa svijetom ideala. Tako je čovjek stvorio boga, svemoćnog dobročinitelja, mistično jedinstvo onoga što jeste i što bi trebalo da bude.

Ali svijet kakav jeste, ipak nije dobar: i kad naš sud podredimo njemu, postoji jedan elemenat aljkavosti od koje moramo očistiti svoje misli. Jer, dobro je, u svemu uzdizati dostojanstvo čovjeka, oslobađajući ga u što je moguće većoj mjeri tiranije neljudske moći. Kad jednom shvatimo da je sila uglavnom loša stvar, da čovjek sa svojim znanjem o dobru i zlu nije ništa drugo nego bespomoćni atom u svijetu koji nema tog saznanja, pred nama se opet postavlja mogućnost izbora: hoćemo li obožavati silu, ili dobrotu? Hoće li naš bog postojati i biti zao, ili će biti priznat kao nešto što je stvorila naša vlastita svijest?

Odgovor na ovo pitanje je veoma značajan, i duboko utiče na cijelu našu moralnost. Obožavanje sile, na koje su nas Karlajl (Carlyle) i Niče (Nietzsche) i vjera u militarizam navikli, je rezultat neuspjeha da očuvamo svoje vlastite ideale protiv neprijateljski raspoloženog kosmosa: to obožavanje je po sebi ponizno potčinjavanje zlu, žrtva svega što je najbolje u nama, Molohu. Ako zapravo treba poštovati silu, poštujmo radije silu onih koji odbijaju to lažno „priznanje činjenica” koje ne uviđa da su činjenice često loše. Priznajemo da u svijetu koji znamo, ima mnogo toga što bi bilo bolje da je drugačije, i da se ideali kojih se mi pridržavamo i moramo pridržavati ne ostvaruju na području materije. Zadržimo svoje poštovanje istine, ljepote, ideala savršenstva koji nam život ne dozvoljava da postignemo, mada se nijedno od ovih ne nalaze u okviru onoga što nesvjesni kosmos odobrava. Ako je sila loša, kao što izgleda, odbacimo je iz svojih srca. U tome leži stvarna sloboda čovjeka: u odlučnosti da obožavamo samo boga kojeg je stvorila naša vlastita ljubav prema dobrom, da poštujemo samo nebo koje nas inspiriše da shvatimo svoje najbolje trenutke. Kod djelovanja, kod želja, stalno se moramo priklanjati tiraniji vanjskih sila; ali u misli, u stremljenju, mi smo slobodni, slobodni od ostalih ljudi, od naše sićušne planete po kojoj naša tijela impotentno puze, slobodni čak, dok smo živi, od tiranije smrti. Naučimo, dakle, tu energiju vjere, koja nam omogućava da stalno živimo u viziji dobra; i spustimo se, djelom, u svijet činjenica sa tom vizijom koja će nam uvijek biti pred očima.

Tek kad suprotstavljenost činjenica i ideala postane vidljiva, duh plamenog revolta, žestoke mržnje prema bogovima, čine se potrebni da bi se potvrdila sloboda. Čini se da je dužnost svih onih koji neće da se priklone pred neizbježnim, da se suprostavljaju neprijateljski raspoloženom kosmosu sa prometejskom postojanošću, da uvijek imaju na umu njegovo zlo, da ga uvijek aktivno mrze, da ne odbijaju bol koji zloba sile može izmisliti. Ali ogorčenje je ipak ropstvo, jer nagoni naše misli da se bave jednim zlim svijetom, a u žestini želje iz koje se rađa pobuna, postoji neka vrsta samopotvrđivanja koje mudar čovjek mora obavezno prevazići. Ogorčenje je podređenost naših misli, ali ne naših želja, stoička sloboda u kojoj je sadržana mudrost, ona se sastoji od podređivanja naših želja, ali ne i naših misli. Iz podređivanja naših želja, nastaje vrlina rezignacije; iz slobode naših misli nastaje cio svijet umjetnosti i filozofije, i vizija ljepote, kojom mi napokon, upola ponovno osvajamo neodlučni svijet. Ali vizija ljepote je moguća samo nesputanom razmišljanju, mislima neopterećenim teretom želja, i na taj način sloboda dolazi samo onima koji od života ne traže da im pruži bilo šta od onih ličnih dobara koja su podložna promjenama vremena.

Mada je potreba za odricanjem dokaz postojanja zla, hrišćanstvo, ipak propovijedajući odricanje, pokazuje mudrost koja prevazilazi mudrost prometejske filozofije pobune. Mora se priznati da su neke od stvari koje mi želimo ipak zaista prava dobra, mada su nemoguća. Neka druga dobra, međutim, koja želimo isto toliko žarko, ne čine dio potpuno pročišćenog ideala. Vjerovanje da je ono čega se moramo odreći zlo, mada to ponekad nije istina, često je daleko manje neistinito nego što pretpostavlja neukroćena strast. Ali religijsko vjerovanje, dajući nam razlog da dokažemo da ono nije nikad neistinito, postalo je sredstvo za pročišćavanje naših nadanja otkrivanjem mnogih jednostavnih istina.

Međutim u rezignaciji ima još jedan dobar elemenat: čak ni stvarna dobra, kad su nedostižna, ne bi trebalo da čovjek neodoljivo želi. Prije ili kasnije, svakom čovjeku dođe čas velikog odricanja. Za mlade, nema ništa nedostižno, nešto dobro što žele svom snagom svoje strasne volje, a što je nemoguće, njima je nevjerovatno. Ipak smrću, bolešću, siromaštvom, ili pozivom dužnosti, svaki od nas, mora naučiti, da svijet nije pravljen prema nama, i da, ma kako divne bile stvari za kojima težimo, sudbina nam ih ipak može uskratiti. Stvar je hrabrosti, kad dođe nesreća, da podnesemo bez nezadovoljstva rušenje naših nadanja i da odvratimo misli od jalovih žaljenja. Ovaj stepen podložnosti sili ne samo da je pravedan i pravi, nego je i pravi prag mudrosti.

Ali pasivno odricanje nije sva mudrost: jer samim odricanjem ne možemo izgraditi hram u kojem ćemo obožavati svoje vlastite ideale. Neprekidni snovi o tom hramu javljaju se u carstvu mašte, u muzici, u arhitekturi, u nepomućenom carstvu razuma i u zlaćanoj čaroliji lirike, iz koje ljepota sija i zrači, udaljena od dodira tuge, od straha od promjene, od neuspjeha i razočarenja u svijet činjenica. Razmišljajući o ovim stvarima, vizija neba će se uobličiti u našim srcima, dajući nam u isto vrijeme čarobnu moć da sudimo o svijetu oko nas, i inspiraciju po kojoj ćemo prema svojim potrebama prilagođavati sve što ne može služiti kao kamen u svetom hramu.

Izuzev onih rijetkih duhova koji se rađaju bez grijeha, postoji mračna špilja koju treba preći prije nego što se uđe u taj hram. Ulaz u špilju je očaj, a njen pod je popločan nadgrobnim spomenicima napuštenih nadanja. Tu čovjekovo „ja” mora umrijeti; tamo želja, pohlepa neutoljene želje, mora biti ugušena, jer se samo na taj način može duša osloboditi carstva Sudbine. Na izlazu iz pećine, vrata odricanja opet vode ka svjetlu mudrosti, i zahvaljujući njegovom sjaju, novo saznanje, nova radost i nova nježnost zrače i raduju srce hodočasnika.

Kad bez gorčine nemoćne pobune, shvatimo i kako da se pomirimo sa spoljašnjom kontrolom sudbine, i kad shvatimo da svijet izvan čovjeka nije vrijedan našeg obožavanja, postaje napokon moguće da preobrazimo i prepravimo nesvjesni kosmos, tako da ga pretvorimo u iskušenje mašte, da nova predstava od sjajnog zlata, zamijeni starog idola od ilovače. U svim mnogolikim činjenicama svijeta – u vidljivim oblicima drveća i planina i oblaka, u događajima iz čovjekovog života, čak i u samoj svemoćnosti smrti – uvid u kreativni idealizam može naći odsjaj ljepote koji su po prvi put stvorile njegove vlastite misli. Na taj način on potvrđuje svoju delikatnu vlast nad nemislećim silama prirode. Što je više zla u materijalu kojim se bavi, tim je on pogubniji za nepripremljenu želju, tim veće njegovo dostignuće u prisiljavanju nepopustljive stijene da otkrije svoje skriveno blago, tim ponosnija pobjeda navođenja protivničkih sila da uvećaju slavlje njegovog trijumfa. Od svih umjetnosti, tragedija je najponosnija, najpobjedonosnija; jer ona izgrađuje svoju sjajnu tvrđavu u samom centru neprijateljske teritorije, na samom vrhu njegove najviše planine. Sa njenih neosvojivih osmatračnica, njegovi logori, skladišta oružja, kolone i utvrde su sve otkrivene. Unutar njenih zidina slobodan život i dalje se nastavlja, dok legije smrti i bola i očajanja, i svi ponizni kapetani tiranina sudbine, pružaju stanovnicima tog neustrašivog grada nove prizore ljepote. Srećne one svete zidine, trostruko srećni stanovnici te uzvisine sa koje se sve vidi. Čast onim hrabrim ratnicima, koji su kroz bezbroj vijekova ratovanja sačuvali za nas neprocjenjivo nasljeđe slobode i od skrnavljujućih napadača neokaljanu kuću nepokorenih.

Ali ljepota tragedije samo čini vidljivim kvalitet, koji je u manje-više očiglednom obliku uvijek i svagdje prisutan u životu. U prizoru smrti, u izdržavanju nepodnošljivog bola, u bespovratnosti iščezle prošlosti, postoji nešto sveto, neko neodoljivo strahopoštovanje, osjećanje ogromnosti, dubine, neiscrpne tajanstvenosti postojanja, u kojem je kao nekom čudnom vezom bola paćenik povezan sa svijetom vezama tuge. U ovim trenucima uvida, mi gubimo svu pohlepu trenutne želje, svu borbenost i težnju ka bezvrijednim ciljevima, svu brigu za sitnim, beznačajnim stvarima, koje za površnog posmatrača, sačinjavaju običan svakodnevni život; mi postajemo svjesni, kako mračni okean okružuje uski splav osvijetljen svjetlucanjem ljudskog drugarstva, a na čijem se uzburkanim valovima mi bacakamo samo za kratko vrijeme. Iz strašne noći izvana, ledeni vjetar provaljuje u naše skrovište, sva usamljenost ljudskog roda usred neprijateljskih sila je usredsređena na dušu pojedinca, koja se mora boriti sama, sa onoliko hrabrosti koliko može sakupiti, protiv cijelog kosmosa kojemu uopšte nije stalo do njenih nadanja i strahovanja. Pobjeda, u ovoj borbi sa silama mraka, je istinsko uvođenje u slavno društvo heroja, posvećivanje u veličanstvenu ljepotu ljudskog postojanja. Iz tog strašnog susreta duše i vanjskog svijeta, nastaju odricanje, mudrost i dobročinstvo, i njihovim nastajanjem, počinje novi život. Uvesti u najintimnije dubine duše neodoljive sile čije smo mi izgleda marionete – smrt i promjenu, nepovratnost prošlosti i nemoć čovjekovu pred slijepom žurbom kosmosa od taštine do taštine – osjećati i spoznati sve ovo, znači pobijediti ih.

Ovo je razlog radi kojeg prošlost ima tako magičnu moć. Ljepota njene nepokretne i ćutljive slike je poput čistote kasne jeseni, kad lišće, mada bi ga jedan dah oborio, još uvijek sija zlatnim sjajem na pozadini neba. Prošlost se ne mijenja i nema stremljenja. Kao Dankan (“Magbet”. V. Šekspir, prim. prev.), ona spava mirno poslije hirovite groznice života; ono što je bilo pohlepno i zadihano, sićušno i prolazno, izblijedilo je. A ono što je bilo lijepo i vječno, sija poput zvijezda u noći. Njena ljepota je neizdržljiva za dušu koja je nije vrijedna, ali za dušu koja je pokorila sudbinu ona je ključ religije.

Čovječiji život gledan spolja, je samo sitnica u poređenju sa silama prirode. Taj rob je osuđen da obožava vrijeme, sudbinu i smrt, zato što su oni veći od bilo čega što on nalazi u sebi, i zato što su njegove misli sačinjene od onoga što ovo troje proždiru. Ali ma kako velike da su, misliti o njima na veliki način, osjećati njihov bestrasni sjaj je nešto još veće. I takve nas misli čine slobodnim ljudima; mi se više ne priklanjamo pred neizbježnim u orijentalističkoj poniznosti, nego ga mi usvajamo i činimo dijelom sebe. Napustiti borbu za privatnu sreću, osloboditi se svake težnje za privremenim željama, gorjeti strašću za vječne stvari – to je emancipacija i to je ono što slobodan čovjek treba da obožava. A do tog oslobađanja dolazi razmišljanjem o sudbini; jer je i sama sudbina podređena umu, koji ništa ne ostavlja pročišćavajućoj vatri vremena.

Ujedinjen sa svojim bližnjim, najsnažnijom od svih veza, vezom zajedničke sudbine, slobodan čovjek nalazi da je s njim uvijek nova vizija, koja svaku dnevnu dužnost obasjava svjetlom ljubavi. Život čovjeka je dugo putovanje kroz noć, okruženo nevidljivim neprijateljima, mučen umorom i bolom, čovjek ide ka cilju kojeg se samo mali broj ljudi može nadati da će dostići, a na kojem se niko ne može dugo zadržavati. Jedan po jedan, dok idu, naši drugovi nam iščezavaju iz vida, uhvaćeni bezglasnim naređenjem svemoćne smrti. Veoma je kratko vrijeme u kojem im možemo pomoći, u kojem se odlučuje o njihovoj sreći ili nesreći. Neka to bude naša dužnost da im suncem osvijetlimo stazu, da im olakšamo tugu melemom saosjećanja, da im pružimo čistu radost jedne istrajne ljubavi, da ojačamo pokleklu hrabrost i da udahnemo vjeru u časovima očaja. Ne mjerimo uskogrudo njihove zasluge i greške, nego mislimo samo na njihove potrebe – na tugu, teškoće, možda sljepilo, od kojih se sastoji bijeda njihovih života, pamtimo da su oni sapatnici u istoj tami, glumci u istoj tragediji u kojoj smo i mi. I tako, kad im dođe kraj, kad njihovo dobro i zlo postanu vječni u besmrtnosti prošlosti, neka možemo osjetiti da ono što su propatili, tamo gdje nisu uspjeli, nismo mi prouzročili, nego kadgod je iskra božanske vatre zaigrala u njihovim srcima, mi smo bili spremni da ih pomognemo svojim ohrabrenjem, saosjećanjem, hrabrim riječima u kojima je sijala neustrašivost.

Kratak je i nemoćan ljudski život; na njega se spušta i na njegovu rasu, polagana ali sigurna sudbina, nemilosrdna i mračna. Slijepa za dobro i zlo, bezobzirna u razaranju, svemoćna materija se kreće svojim nemilosrdnim putem; jer čovjek, koji je danas osuđen da izgubi svoje najdraže, sutra će i sam proći kroz kapiju mraka, ostaje mu samo da njeguje, prije nego što udarac padne, uzvišene misli koje mu oplemenjuju kratko postojanje, prezirući kukavički strah roba sudbine, da se moli u hramu kojeg su izgradile njegove sopstvene ruke, neuplašen vladavinom slučaja, da očuva duh slobodan od neodgovorne tiranije koja vlada njegovim vanjskim životom, ponosno prkosan prema neodoljivim snagama koje za trenutak podnose njegovo znanje i njegovu osuđenost da kao umorni ali nepopustljivi Atlas, sam podupire svijet koji su uobličili njegovi vlastiti ideali, uprkos nemilosrdnom hodu nesvjesne sile.

(Prevod: Z. Riđanović)